Urbana poljoprivreda – Uzgoj hrane usred gradske vreve?

Latinski naziv koji smo nadjenuli svojoj vrsti glasi „Homo sapiens“ što u prijevodu znači „mudro ljudsko biće“. Naši uporni pretci tisućljećima su strpljivo osvajali gotovo svaki djelić našega planeta te konstantno brojčano rasli. Nisu nas zaustavile ni pošasti poput kuge.

Čovječanstvo je, prije ili kasnije, jednostavno prevladalo svaku prepreku s kojom se suočilo. Čak i kada su pojedinci stradavali, kolektiv je preživio. Pokorili smo zemlju, mora i nebesa. Naučili smo uzgajati poljoprivredne kulture i preživjeti u nevjerojatno teškim uvjetima, bilo da se radilo o pustinjama ili ledenim prostranstvima sjeverne polutke. Doista smo zagospodarili planetom. No, sve ima svoju cijenu.

Od otkrića penicilina, Majka Zemlja više ne kontrolira širenje naše vrste toliko učinkovito kao nekoć. Kada je Rimsko Carstvo bilo na vrhuncu, ljudi su u prosjeku doživjeli dob od 20 do 35 godina te nisu opterećivali resurse planeta. Nije bilo toliko puno ljudi koji su putovali diljem zemaljske kugle. Kako se to samo drastično promijenilo!

U samo 200 godina, naš je životni vijek dramatično porastao, s prosječnih 30 godina diljem svijeta u ranom 19. stoljeću na solidnih 70 godina što je prosječni životni vijek danas. Stanovnicima visokoindustrijaliziranih zemalja prosječni životni vijek iznosi 75 godina, a ljudi često žive dulje. U ekstremnim slučajevima neki pojedinci dožive poznu starost od 100 i više godina, te ih se zbog toga naziva superstogodišnjacima. Najstarija osoba na svijetu bila je Jeanne Calment koja je umrla u dobi od nevjerojatne 122 godine. I ne samo da dugo živimo, nego se i razmnožavamo kao nikad prije.

Zahvaljujući napretku znanosti i poboljšanim životnim uvjetima, čovječanstvo je postalo poprilično vješto u zaobilaženju zakona prirode. Možemo zavarati i izbjeći većinu bolesti koje su nekoć podrazumijevale masovno uništenje: koleru, tuberkulozu i male boginje. Upoznati smo s higijenom i sanitarnim uvjetima života te smo razvili nevjerojatne tehnike i lijekove koji mogu produljiti i poboljšati naš život. Dostižemo duboku starost. Sustave koje je priroda stvorila u svrhu kontrole stanovništva učinili smo gotovo nepotrebnima. Naravno, naš izmijenjen stil života koji podrazumijeva da se ne bavimo aktivnostima za koje je ljudsko tijelo stvoreno – cjelodnevno kretanje – uzrokovalo je alarmantan porast bolesti koje su svojstvene modernom dobu – koronarne bolesti, određene vrste raka i šećerna bolest, da navedemo samo neke.

Bez obzira na to, čini se da je porast stanovništva nezaustavljiv. Znanstvenici procjenjuju da se oko 1800. godine na planeti nalazila milijarda stanovnika. Taj se broj odonda usedmerostručio, i to vrlo brzo: 1928. – 2 milijarde; 1960. – 3 milijarde; 1975. – 4 milijarde; 1987. – 5 milijardi; 1999. – 6 milijardi ljudskih bića živjelo je na planeti Zemlji. Počeli smo zauzimati previše mjesta i previše prirodnih resursa. Put kojim naša vrsta sada kroči nije dugoročno održiv.

Godine 2019. na trećem kamenčiću od Sunca nalazilo se 7,7 milijardi primjeraka vrste homo sapiens. Najmnogoljudnije zemlje su Kina, Indija, SAD, Indonezija i Brazil. Procjenjuje se da će 2050. godine na zemlji biti 9,8 milijardi ljudi, a 2100. godine 11,2 milijardi. Ovaj nevjerojatan, gotovo nezamisliv broj ljudi strahovito je opterećenje za resurse planeta. Jedan od najvažnijih izazova naše generacije (i onih koje dolaze) jest omogućiti prostor, energiju i, najvažnije od svega, hranu za golemi broj ljudi. Kako možemo nastaviti činiti što smo kao vrsta oduvijek činili – prilagođavati se okolišu i nadilaziti prepreke – a ne postati žrtva vlastitoga uspjeha?

Budući da smo kroz godine značajno izmijenili prirodni okoliš, sada smo suočeni sa značajnim problemom.  Gdje zasaditi usjeve koji su potrebni da bi prehranili sve te ljude? Porast broja stanovništva znači povećanje izgrađenog okoliša, što zauzvrat znači manje plodnog zemljišta na raspolaganju. Budući da ih neće omesti naizgled nerješivi problemi, mnoga su se „mudra ljudska bića“ dovinula kreativnim rješenjima.

Nije lako biti zelen

Premda je tijekom industrijskog doba znanje koje nas je tisućama godina održavalo zdravima zanemareno, vizionari se vraćaju korijenima prepoznajući potrebu da se osvrnemo u prošlost kako bismo mogli napredovati naučivši kako se iznova vratiti prirodi te prepoznati prilike na najneočekivanijim mjestima.  Čini se da smo u doba strojeva mi kao vrsta zaboravili kako živjeti u skladu s okolišem, ali zapravo je baš znanje uzgoja usjeva i sjedilački način života ljudima omogućio dosadašnje uspjehe.

Ovladavanje ratarstvom omogućilo je ljudima da se skrase na jednome mjestu, izgrade skloništa, kuće, sela, gradove; stvore nove alate, kulturu, trgovinu. Zauzvrat, ovo nas je moderno doba fizički udaljilo od tla zbog prerađene hrane zasićene mastima, soli, šećerima i svim vrstama nezdravih sastojaka koji svjetsko stanovništvo čine nezdravim i nesretnim.

Najranije vrtove sadilo se zbog praktičnih razloga – kako bismo se prehranili. Začini, povrće, krmivo – to je bio početak našeg procvata. Vrtlarenje i kultiviranje hrane činili su kroz povijest temelj svake kulture. Zelene oaze preživjele su u legendama i povijesnim knjigama; od Semiramidinih visećih vrtova u Babilonu, jednog od sedam svjetskih čuda antičkog svijeta, samostanskih vrtova srednjeg vijeka koji su redovnicima osiguravali ljekovito bilje, voće, vino i povrće do rustikalnog utočišta izgrađenog za Mariju Antoanetu nadohvat parka dvorca Versailles u blizini Pariza koji je imao prirodni vrt, vijugave puteljke i stabla. Čak je i najmoćnija Francuskinja osjetila potrebu da vrhove prstiju uroni u tlo i spoji se s majkom Zemljom.

Srećom, taj je poriv opstao do danas. Usprkos povećanoj i zapanjujućoj urbanizaciji diljem zemaljske kugle, urbano vrtlarstvo postao je svjetski fenomen. Odgovor je to na opterećenje betonskom džunglom u kojoj živimo koji uvodi održivost u mjesta lišena biljnog života. Moderna tehnologija i postojeće znanje o poljoprivredi omogućili su inovativne načine za uzgoj hrane na iznimnim mjestima. Kako sve veći broj ljudi napušta sela i dolazi u velike gradove – trend koji je vidljiv diljem svijeta – potreba za urbanim vrtovima postaje sve važnija.

Ovaj krasni novi pokret ima različite nazive: urbana poljoprivreda, urbani uzgoj i urbano vrtlarenje. Svi ti moderni nazivi označavaju proces uzgoja hrane na urbanim područjima. Predstavlja mentalitet „povratka korijenima“, društveni pokret koji zajednice nastoji učiniti održivima, zdravijima te smanjiti ugljični otisak u gradovima. Uz jednostavniji pristup zdravijoj, svježoj hrani, stanovnici gradova mogu se snažnije pouzdati u regionalno uzgojene proizvode umjesto da im hrana dolazi iz dalekih zemalja. Time se značajno smanjuje trošak hrane i resursi koji su potrebni da bi ona stigla od polja do stola. Mogu jesti svježije i zdravije obroke što povećava svijest o zdravlju i unaprjeđuje stil života te smanjuje opterećenje zdravstvenog sustava. Uz to, uživaju u ozelenjenim gradovima.

Nekoć utopistička fantazija danas poprima oblik i daje rezultate diljem svijeta. Urbana poljoprivreda integrira se u tkivo grada omogućavajući uzgoj biljaka i životinja u i oko gradića i gradova. Resursi koji se nalaze na urbanim područjima sada se koriste umjesto da se bacaju – organski otpad (koji se sada koristi kao kompost) ili urbane otpadne vode (koriste se za navodnjavanje).

Gradska poljoprivredna gospodarstva različitih su oblika i veličina, a zajedničko im je da se radi o poljoprivrednim zemljištima usred urbanih područja. Obično su urbane farme – zajednički projekt lokalne zajednice – šarmantna mjesta na kojima se uzgajaju usjevi i katkad životinje. Te su farme namijenjene lokalnoj zajednici te se nastoji spriječiti da zajednica kupuje hranu koja se distribuira iz cijelog svijeta, šprica pesticidima i puni antibioticima.

Budući da globalna industrija hrane osiromašuje resurse planeta, da je veliki zagađivač te da sustav nije dovoljno učinkovit kako bi prehranio milijarde ljudi za koje se očekuje da će u nekoliko desetljeća naseliti planet, ljudi počinju promišljati o alternativama. Fosilna goriva, pesticidi i gnojiva potiču iz ograničenih resursa. U nekome će trenutku ti resursi presušiti. Klima se mijenja zbog masovnog krčenja šuma čime se nastoji omogućiti prostor za usjeve. 20 % svjetskih emisija stakleničkih plinova rezultat su enormne mesne industrije (krave proizvode metan koji je staklenički plin – jednako štetan kao ugljični dioksid). Što možemo činiti drukčije?

Milan vertical forest

Izgrađeno, ali ipak živo

Talijanski industrijski centar Milano prometnuo je višekatnicu koja je mogla biti potpuno standardna i ni po čemu osobita stambena zgrada u primjer naprednog promišljanja arhitekture. Projekt nazvan „Bosco Verticale“ (u prijevodu okomita šuma) pokazuje kako razvoj nekretnina može zastraniti od uobičajenih praksi i postati pionirski pothvat te pri tome dobiti sjajan publicitet i pozabaviti se vrlo ozbiljnim pitanjem klimatskih promjena, istovremeno koristiti nešto toliko jednostavno kao što su biljke u svrhu podizanja vrijednosti nekretnine. Godine 2008. Milano je bio najzagađeniji europski grad što je potaknulo zabrinutost u vezi nastavka planiranja mjera za razvoj grada. Arhitekt Stefano Boeri predložio je odvažan novi dizajn, promišljajući kako bi građevinska industrija mogla koristiti prirodu i učiniti građevine boljima.

Tornjevi visoki 110 i 76 metara imaju ukupno 400 stanova. Na balkonima tornjeva raste 2500 biljaka koje se navodnjavaju otpadnom vodom prikupljenom u zgradi koja se filtrira energijom iz obnovljivih izvora – solarnih panela što zgradu čini samo-održivom. Devedeset vrsta biljaka privuklo je mnoštvo ptica i kukaca u grad pridonoseći bioraznolikosti milanskog betonskog krajolika. Biljke iz zraka filtriraju lebdeće čestice, zagađenje koje stvara gradski promet, apsorbiraju i proizvode kisik.  Ovaj se projekt smatrao vizionarskim u trenutku gradnje. Postao je jedna od turističkih znamenitosti Milana koju se može pronaći u turističkim vodičima pod „morate vidjeti“ upravo zbog toga što je toliko jedinstvena. Preostaje nam vidjeti hoće li ulagači u nekretnine i arhitekti prepoznati potencijal takvih projekata za pozitivnu promjenu koji oni mogu stvoriti te ovu viziju pretvoriti u građevinski standard.

Možemo povratiti zemlju i prostor i iskoristiti ih za lokalni uzgoj hrane. Prazna zemljišta na urbanim područjima, neiskorišteni krovovi, pa čak i minijaturni balkoni, mogu se pretvoriti u zelene oaze. Izvrstan primjer urbane poljoprivrede je Østergro, raj na krovovima danske prijestolnice Kopenhagena. Prva urbana farma u Danskoj pokrenuta je 2014. godine na krovu prodajnog salona automobila. Povrtne kulture, začinsko bilje i jestivo cvijeće zauzimaju 600 m2. Na ovom mirnom krovu iznad Kopenhagena nalazi se i dražestan staklenik. On je dom organskog restorana koji služi hranu lokalnim gurmanima (samo svježe ubrano povrće, naravno). Tu se nalazi čak i kokošinjac i nekoliko pčelinjih košnica. Dojam opuštenog seoskog života usred velikog grada omogućio im je značajan uspjeh u lokalnoj zajednici te ih učinio poznatima diljem svijeta.

Mnogi gradovi mogu se pohvaliti šarmantnim gradskim vrtovima, primjerice Beč, veličanstveni glavni grad Austrije. Gradska uprava podržava komunalne vrtove potičući građane da više vremena provedu u dodiru s prirodom, iako žive u urbanom okruženju. Od malih komadićaka zemlje na uglovima ulica ispunjenih divljim cvijećem do zgodnih komunalnih vrtova kao što je onaj na jednom od središnjih i najvažnijih gradskih trgova Karlsplatz, male zelene oaze iskaču diljem ovog srednjoeuropskog grada.

Zagreb, hrvatska prijestolnica i mlađi brat Beča, otišao je korak dalje. Jedan je bračni par osvojio grad uzgojem visoko hranjivog mikrozelenja na 17. katu nebodera koje prodaju mnogim lokalnim restoranima. Oni su osposobili klimatski neovisnu farmu, visokog prinosa u stanu iznad svojega gdje uzgajaju iznimno hranjivo mikrozelenje (tek iznikle klice jestivih biljaka koje se prvenstveno koristi za okus jela, ali ima i brojne zdravstvene dobrobiti).

Microgreens

Uzgoj hrane pod zemljom – znanost, ne fikcija

Područje urbane poljoprivrede može rezultirati brojnim oblicima i poslovnim modelima. Čestice na otvorenom, staklenici, potpuno kontrolirani uvjeti (kao na farmi mikrozelenja u Zagrebu), javnim vrtovima, komunalnim vrtovima, vrtovima na balkonima, farmama na krovovima zgrada – postoje mnogi načini da zelenilom obogatimo sumorne građevine i vratimo se prirodi te se pri tom i prehranimo.

U Ujedinjenoj Kraljevini nekoliko je urbanih farmera ovu priču podiglo na novu razinu. London, poslovni centar Engleske i dom gotovo 9 milijuna ljudi, nakrcan je zgradama i nije baš uspješan poljoprivredni centar, no ovaj se grad može pohvaliti bogatom poviješću. Osnivač nevjerojatnog  „Growing Underground“ – „Uzgoja pod zemljom“ Steven Dring i njegov partner Richard Ballard doista inovativno razmišljaju. Oni su bivše sklonište iz Drugog svjetskog rata smješteno u samom centru grada pretvorili u mjesto za uzgoj mikrozelenja. Prva podzemna farma na svijetu svakodnevno proizvodi klice češnjaka, wasabija, ljubičaste rotkvice, crvenog bosiljka i mnogih drugih; sve to 33 metra pod zemljom.  Ove klice mogu se žnjeti svaka dva tjedna.

Ekipa „Uzgoja pod zemljom“ koristi najmoderniju tehnologiju kako bi stvorili savršene uvjete za svoje klice – osvjetljenje, hidropone, ventilaciju i posebne platforme za uzgoj. Kolokvijalno poznat i kao „okomiti uzgoj“, ova poljoprivredna tehnika znači da biljke rastu u vodi umjesto u zemlji. Voda sadrži mješavinu nutrijenata i elemenata potrebnih biljkama dok niskoenergetska LED svjetla lebde iznad biljaka omogućavajući im fotosintezu te oponašajući sunce u tunelu duboko ispod Londona. Konstantna temperatura i nedostatak štetnika ovom timu omogućavaju jedinstveni organski uzgoj. Ovakav način proizvodnje ne ispušta stakleničke plinove. Ne pridonosi osiromašenju naftnih i vodenih resursa ili potrebi za uporabom pesticida i drugih štetnih kemikalija tijekom uzgoja ovih kultura. Urod može doći do kupca svega 4 sata nakon branja jer se prodaje lokalnim trgovinama i restoranima. Ova metoda uzgoja također zahtijeva manje vode i energije od uzgoja na otvorenome. Ne koriste se pesticidi ni fungicidi. Nije savršena, ali predstavlja uzbudljiv novi pristup prehrambenoj krizi koja vreba. Bit će vrlo zanimljivo pratiti što će ljudski mozak sljedeće smisliti.

Vizionari diljem svijeta smišljaju nove načine kako bi prehranili stanovništvo. Mnogi ljudi uživaju provoditi slobodno vrijeme u svojim balkonskim vrtovima sadeći povrće koje ne zahtijeva puno pažnje, ali urbanome vrtlaru daje mnogo zadovoljstva kada plodove ubere sa stabljike. Prekrasan je to pothvat koji može uljepšati život svim stanovnicima grada.

Imate li mali balkon ili terasu? Ako već niste, možda biste htjeli malo zaprljati ruke? Uzgoj vlastite hrane, čak i ako se radi samo o jednoj jagodi u lončanici na balkončiću, jedno je od najvećih životnih zadovoljstava.

 

Pratite nas na FacebookuLinkedinu i Twitteru da biste bili obaviješteni o novim člancima!